logonovi

 

btn facebook btn homebtn mobilni

Oblano

16°C

Kiseljak

Oblano

Armija BiH - neformalna skupina građana bez zapovjednika, zločina i logora?

armija bih

Nakon zatvaranja Haaškog tribunala i skorog ukidanja Odjela za ratne zločine pri Tužiteljstvu BiH pred kojim su tek pojedini pripadnici Armije BiH odgovarali po individualnoj odgovornosti, čini se kako su današnji Bošnjaci u BiH, tih ratnih godina, svi odreda bili civilno stanovništvo nad kojim su HVO i VRS izvodili genocide, udružene zločinačke pothvate, zločine protiv čovječnosti, a njihovi lideri, sve to mirno promatrali odbijajući se samoorganizirati i braniti od "dvostrukog agresora".

Piše Gloria Lujanović | Dnevnik.ba

Haaški tribunal i službeno je 29. studenog zatvorio svoja vrata čitanjem pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci osuđenoj na ukupno 111 godina za udruženi zločinački pothvat protiv bosanskih Muslimana i međunarodni oružani sukob na teritoriju cijele BiH u kojem su sudjelovale i postrojbe HV-a, boreći se na strani HVO-a protiv Armije BiH, odnosno, kako Tribunal navodi, "vojske Vlade BiH".

Nakon 24 godine rada ICTY-a, nameće se pitanje je li uopće vojska tadašnjih bh. Muslimana, imala ikakvu zapovjednu strukturu, organizacijske jedinice, je li uopće činila zločine i imala logore? Je li uopće Armija BiH postojala i sudjelovala u ratnim zbivanjima u BiH ili su sve to, hrvatska i srpska javnost, u BiH izmislile?

Pred Haaškim tribunalom pravomoćno je osuđena struktura HVO-a iz Središnje Bosne, Hercegovine, a na koncu, presudom šestorci, vrh Hrvata u BiH za vrijeme rata. Iz Središnje Bosne su pravomoćno osuđeni Zlatko Aleksovski (7), Tihomir Blaškić (9), Miroslav Bralo (20), Anto Furundžija (10), Dario Kordić (25), Mario Čerkez (6), Drago Josipović (12), Vladimir Šantić (18) i Ivica Rajić (12), preciznije, ukupno 119 godina zatvorskih kaznih.

Svi oni su odgovarali za zločine nad Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu kod Vareša, odnosno, za kampanju progona bosanskih Muslimana i etničko čišćenje bosanskih Muslimana sa šireg područja Središnje Bosne. Mladen Naletilić (20) i Vinko Martinović (18) odgovarali su za zločine nad tadašnjim Muslimanima u Hercegovini. Zadnji postupak vodio se protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Hercegbosanskoj šestorci potvrđene su zatvorske kazne s prvog stupnja, odnosno, ukupno 111 godina. Hrvati iz BiH pravomoćno su osuđeni, u okviru svih predmeta, osuđeni na 268 godina zatvorskih kaznih.

S druge strane, ICTY je pravomoćno osudio časnike Armije BiH, njih petoricu, odnosno, Rasima Delića (3), Envera Hadžihasanovića (3,5), Amira Kuburu (2), Hazim Delića (18) i Esada Landžu (15). Hazim Delić i Esad Landžo odgovarali su za zločine nad Srbima u Sarajevu,Ćelebićima i Konjicu, a Hadžihasanović i Kubura za zločine nad Hrvatima u Zenici i dijelu općine Travnik. Rasim Delić je kao načelnik Glavnog stožera Armije BiH odgovarao za zločine nad Hrvatima i Srbima.

Bošnjačko političko i vjersko rukovodstvo presudu hercegbosanskoj šestorci dočekalo je kao "pravdu za žrtve zločina". Iako obrane šestorke ni u jednoj fazi postupka zločine nisu negirale nego ih nastojale smjestiti u pravi politički i vojni kontekst ratnih zbivanja i srušiti tezu o postojanju UZP-a, odnosno, zajedničkog kriminalnog plana, Tribunal se, neutemeljeno odlučio za institut UZP-a i zanemario ofenzive Armije BiH.

Sudac Antonetti jedini je to ispravno primijetio u svom Izdvojenom mišljenju na prvostupanjsku presudu tvrdeći kako su akcije HVO-a protiv Armije BiH, bili sporadični sukobi. Antonetti tako tvrdi kako su određeni okršaji incidenti koje su nesporno počinili vojnici HVO-a bili odgovor na ofenzivu Armije BiH.Žrtve zločina HVO-a, ipak su ostale bez pravde, jer za zločine nisu odgovarali oni koji su ih i zaista počinili. Tijekom postupka protiv Prlića i ostalih, tvrdi Antonetti, nije vidio nijedan dokument o izravnoj naredbi, nijednog od osuđenih, za ofenzivu na položaje Armije BiH i napade na civilno stanovništvo.

Povijest ratnih sukoba u BiH kakvu je napisao Haaški tribunal govori kako Armija BiH, čak i ako je imala zapovjednike postrojbi, oni nisu znali što se zaista zbivalo na određenim područjima, nisu mogli efektivno kontrolirati vojnike kojima su, ako uopće i jesu, zapovijedali. Vojska koju su organizirali tadašnji bosanski Muslimani kao da nije imala Vojnu, a još manje civilnu policiju, koja bi mogla kažnjavati počinitelje zločina nad Hrvatima, kao ni tužiteljstva koja bi to mogla procesuirati u vremenu počinjenja kaznenih djela. Zločini nad Hrvatima u BiH ostali su nekažnjeni, ako su se uopće i dogodili. Baš kako to i stoji u jednom od paragrafa presude Dariu Kordiću i Mariu Čerkezu.

"Ako su se zločini nad Hrvatima u Središnjoj Bosni možda i dogodili, to ne opravdava činjenice o etničkom čišćenju bosanskih Muslimana iz Lašvanske doline", navedeno je.
Sve to, zapravo, dugi niz godina, tvrde bošnjački politički i vjerski lideri. Bakir Izetbegović nebrojeno mnogo puta kazao je kako su zločini Armije BiH bili sporadični incidenti, a u zadnjoj izjavi glede Armije BiH, Izetbegović je kazao kako "Armija BiH, ne samo da nije činila zločine nego ih je sprječavala". Mantru o bezgrešnoj, slavnoj i časnoj, Armiji BiH, ponavljali su redom dužnosnici Izetbegovićeve SDA, od Šefika Džaferovića, Halida Genjca, Selme Cikotića, i to redom, sve oni koje se dovodi u vezu s ratnim zločinima nad Hrvatima i Srbima u BiH.

Hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, između brojnih izjava i komentara o presudi šestorci, kazao je kako je potreno riješiti pitanje 331 logora Armije BiH.
Na Čovićevu izjavu reagirao je Savez logoraša BiH. Članovi tog Saveza BiH su isključivo Bošnjaci koji su bili žrtve logora HVO-a i VRS-a. Sam naziv tog udruženja sporan je, baš kao i naziv bošnjačko-muslimanske vojske Armije BiH jer je riječ o klasičnoj uzurpaciji naziva države Bosne i Hercegovine i vojske koju je formiralo tadašnje krnje Predsjedništvo BiH i Vlada BiH. Legitimitet nazivati se "Armijom BiH" izgubili su onog trenutka kada su središnje institucije u Sarajevu napustili predstavnici Srba, a potom i Hrvata.

Savez logoraša BiH mogao bi postojati onakav kako je registriran i nazvan kada bi njegovi članovi bili Srbi, Hrvati i Bošnjaci, žrtve logora svih triju zaraćenih strana. No, to je već stara i viđena politika dijela bošnjačke zajednice u BiH koji višenacionalnu zajednicu konstitutivnih naroda tretiraju i raznim mehanizma pretvaraju u nacionalnu državu, kako se vole nazivati, "temeljenog", bošnjačkog naroda.

Iz Saveza logoraša BiH su tako, Čovićevu izjavu o postojanju 331 logora Armije BiH, odbacili i pozvali da zajedno s njihovim timom krene i pokaže lokacije tih logora.
„Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju presudio je da je Armija RBiH imala samo jedan logor, i to onaj u Čelebićima“ rekao je predsjednik Saveza logoraša u BiH, Jasmin Mešković.

Naveli su kako "logor Čelebići osnovala je Armija RBiH i HVO, djelovao je nekoliko mjeseci tijekom 1992. godine prije nego je zatvoren. Pod kontrolom Armije RBiH bilo je i nekoliko drugih mjesta gdje su zatvarani ratni zarobljenici, poput Sportske dvorane Musala u Konjicu, Silos u Tarčinu te nekoliko drugih lokacija u kojima je zatvarano po nekoliko zarobljenika, za što se danas vode sudski procesi pred Sudom BiH".

Pred Sudom BiH vodi se tek nekoliko postupaka protiv pripadnika Armije BiH za ratne zločine i to prema individualnoj odgovornosti, a organizatori i nalogodavci zločina nad Hrvatima u BiH danas, ne samo da su abolirani bilo kakve kaznene odgovornosti, nego su visoki dužnosnici SDA, Islamske zajednice BiH, a tako i institucija Federacije BiH i BiH. Zgrada u kojoj su danas smješteni odjeli Suda BiH i Tužiteljstva BiH, bila je logor, "Viktor Bubanj" za Srbe u Sarajevu.

Nakon zatvaranja Haaškog tribunala i skorog ukidanja Odjela za ratne zločine pri Tužiteljstvu BiH pred kojim su tek pojedini pripadnici Armije BiH odgovarali po individualnoj odgovornosti, čini se kako su današnji Bošnjaci u BiH, tih ratnih godina, svi odreda bili civilno stanovništvo nad kojim su HVO i VRS izvodili genocide, udružene zločinačke pothvate, zločine protiv čovječnosti, a njihovi lideri, sve to mirno promatrali odbijajući se samoorganizirati i braniti od "dvostrukog agresora".

Jesu li onda, pripadnici Armije BiH koji su, nesumnjivo činili zločine nad Hrvatima i Srbima u BiH, bili tek neka neformalna skupina građana, koja se, eto, sasvim slučajno, u istom trenutku našla na određenim područjima poput Bugojna, Travnika, Kaknja, Zenice, Zavidovića, Tešnja, i uz pomoć, humanitarnih djelatnika s Bliskog istoka, u dobroj namjeri, goloruki, ali ne i golobradi, oslobađali teritorij u trapericima i tenisicima? Je li Armija BiH uopće postojala ili je to još jedna od medijskih manipulacija združenih agresora Zagreba i Beograda, Mostara i Banja Luke, a sve u svrhu podjele Bosne i unošenja nemira među 'građane' ove zemlje?

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba

Share

btnposaljivijest

web-baner-300x250.gif

flink1flink1flink1

ARTlogofooter2015

Ovaj portal je član Vijeća internet portala u BiH

Copyright 2007-2016 ART company d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

 

designer17