depresija anksioznost

Anksioznost ili tjeskoba može se opisati kao osjećaj opće napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike ili straha, a javlja se kada je osoba izložena nekoj stvarnoj ili izmišljenoj prijetećoj situaciji. Očituje se fizičkim i psihičkim simptomima koje osoba doživljava kao izrazito neugodne.

Strahovi i različiti oblici anksioznosti sastavni su dio razvoja svakog djeteta. Procjenjuje se da preko 90% djece u dobi od 2. do 14. godine ima najmanje jedan specifičan strah, a većina ih ima više strahova. Strahovi i anksioznosti, bilo da su dio normalnog razvoja ili su odgovor na specifičnu, prijeteću situaciju, predstavljaju adaptivni odgovor jer upozoravaju dijete da preuzme mjere opreza i pripremi se za brojne izazove s kojima će se morati suočavati kroz odrastanje.

Strah i anksioznost su, kao i većina ostalih psiholoških fenomena u djetinjstvu i adolescenciji, međusobno vrlo isprepleteni i teško ih je razlikovati. Pokazalo se da intenzivni i dugotrajni strahovi u vrijeme adolescencije predstavljaju najsnažniji faktor ranjivosti za anksiozne poremećaje u odrasloj dobi. Zbog toga se u kliničkoj psihologiji djetinjstva i adolescencije i razvojnoj psihopatologiji strahovi i anksioznosti najčešće istražuju paralelno.

Anksioznost je neodređeni i neugodan osjećaj straha ili strepnje, tjeskoba koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu. Dijete često govori o strahu, zatvara se u sebe, osjeća veliku napetost i zabrinutost. Odrasli ga često prepoznaju kao dijete koje općenito brine više od druge djece. Kad opisuje tjelesne reakcije, može govoriti o trbobolji, glavobolji, lupanju srca, znojenju, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu, liječnik kaže da je dijete zdravo. Za razliku od straha gdje je objekt ili izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava manje je jasna, produženog je trajanja i više utječe na cjelokupno psihičko stanje djeteta.

Emocionalne reakcije se u djetinjstvu i adolescenciji moraju razmatrati u kontekstu razvojnih procesa. Npr. neki znakovi anksioznosti su očekivani u takozvanim „prijelaznim“ razdobljima kao što su polazak u vrtić, osnovnu školu, srednju školu, selidbu, promjene u okolini, tj. u onim situacijama koje predstavljaju novi zahtjev u prilagodbi djeteta. I kod odraslih je anksioznost dosta česta reakcija. Drugim riječima, svatko može biti ponekad anksiozan/tjeskoban.

LIJEČENJE

Anksioznost možemo liječiti anksioliticima, u koje pripadaju benzodiazepini (diazepam, oksazepam, bromazepam, alprazolam, lorazepam) i buspiron. Benzodiazepini djeluju anksiolitički, antikonvulzivno, miorelaksirajuće i sedativno. Oni se u pravilu dobro podnose, sigurni su i netoksični lijekovi, zbog čega imaju šire indikacijsko područje. Glavna im je prednost brzi početak djelovanja, koje se uočava već nakon prvog uzimanja lijeka.

„U liječenju anksioznosti najučinkovitiji se pokazao kombinirani farmakoterapijski i psihoterapijski pristup, kao i druge nemedikamentozne metode liječenja.“

U liječenju anksioznih poremećaja primjenjuje se kognitivno-bihevioralna terapija. Općenito se postavljaju osnovni ciljevi terapije, kao što je djelovanje na psihičke i psihosomatske simptome anksioznosti, kontrola emocionalno-vegetativnih, kognitivnih i bihevioralnih simptoma, pri čemu se primjenjuju tehnike relaksacije, tehnike disanja, sistematska desenzitizacija, preplavljujuće tehnike, pozitivno mišljenje, kognitivno restrukturiranje te trening socijalnih vještina. Kao cilj se postavlja razvoj sposobnosti podnošenja stresnih životnih situacija kroz tehnike suočavanja sa stresom i modifikacijama sustava nagrađivanja.

RAZMISLITE

  • Jesu li odrasli u djetetovoj okolini tjeskobni? Roditelj je obično model djetetu kako rješava probleme, kako se nosi sa stresom, o čemu brine… Ako odrasli izražavaju pretjerane reakcije uznemirenosti, zaokupljeni su brigom oko djeteta ili imaju česta katastrofična očekivanja, djeca mogu vjerovati kako je to uobičajena reakcija na svakodnevni stres. Ukoliko smatrate da je vaša anksioznost izražena, potražite pomoć za sebe..
  • Razmislite o svojim reakcijama. Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ako ste ljuti, pokušajte modificirati svoj ton ili reakcije, jer anksiozna djeca mogu neke situacije doživjeti preplavljujuće i puno teže nego što ste očekivali. S druge strane, ako stalno prikrivate svoje emocionalne reakcije koje su u nekoj situaciji očekivane, vaše dijete može postati tjeskobnije jer nema slobodu da se samo emocionalno izrazi („strah da vas ne podsjeti“). Promatrajte svoje dijete i procijeniti što su njegove mogućnosti nošenja sa stresom.
  • Jeste li model zdravijeg načina nošenja s anksioznošću. Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) te kako se osjećate dobro kad to uspijete.
  • Razmislite pokazuje li netko u okolini djeteta perfekcionizam. Tjeskobna djeca se s takvim težnjama u okolini često susreću: sve što rade „mora biti najbolje“, ne dozvoljavaju se manje greške, stalno se ističe nerealistična potreba za savršenstvom, najboljim ocjenama i najboljim uspjehom. Često čujemo kako „vrlo dobar školski uspjeh vodi potpunom neuspjehu u životu (!)“. To često započinje i u ranim predškolskim danima: „krov na kući se ne crta tako“, „ovo slovo si napisao naopako“… Ohrabrivanje djeteta jest dio svakodnevnog života, ali poteškoće nastaju ukoliko time narušavamo djetetovo samopouzdanje. Pomozite djetetu da se osjeća dobro, da je normalno učiti i pokušavati i usmjerite se na podršku naporu, a ne rezultatu – umjesto na vrednovanje, usmjerite se na dječje iskustvo. Dozvolite djetetu greške, nježno ga vodite umjesto da budete „neumoljivi voditelj“.

 

 

NikolinaJ/artinfo.ba

0
0
0
s2sdefault
  • Taxi

KALENDARBTN1in2019 brn

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17